Kazališni park

Status:

Projekt nije realiziran

Godina projektiranja:

2003.

Program:

Natječaj, Urbanizam

Lokacija:

Kazališni park, Rijeka
prikaži lokaciju na karti

Autori:

Boris Toman, Vladi Bralić, Zvonimir Kamenar

Suradnici:

Anelo Šćulac, Irena Čurko (†)

 … Središte je ostalo u luci, a nesretan promiskuitet kazališta i velike tržnice kraj svih naknadnih pokušaja predstavlja urbanistički promašaj. Zasađeni park pred kazališnom zgradom sa svojim bujnim krošnjama nikad nije uspio biti sastajalište, na kazališnu zgradu pogled pada koso sa ceste a ne osovinski od parka , jer je ulaz u park sa bočnih strana pa je umanjen  prizor koji treba učinkoviti impotentno pročelje teatra …(Dr. Radmila Matejčić)

Ovaj dio teksta iz monografije o Narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc u Rijeci koja je objavljena u povodu obnove riječkog kazališta 1981. godine poslužila nam je kao glavni motiv pri izradi projekta za uređenje kazališnog parka. Osnovni problem se sastojao u tome kako riješiti nešto što je na prvi pogled nerješivo, odnosno na koji način postići to da kazališni park ne bude više prepreka u našem kretanju prema teatru, ne samo u fizičkom nego i u vizualnom smislu riječi. S obzirom da su propozicije natječaja na neki način nalagale poštivanje povijesnog odnosno faksimilskog izdanja parka kakav je bio u svom izvornom obliku, mi smo se ipak odlučili za nešto suvremenije i funkcionalnije rješenje. Za to postoji dosta opravdanih razloga.

Prije svega mislimo da je vraćanje unazad, odnosno ponovno zatvaranje parka zidom i ogradom nešto što apsolutno ne korespondira s vremenom u kojem živimo. Ne treba zaboraviti činjenicu da u vremenu  u kojem nastaje kazališni park, Rijeka broji između 30 i 50 tisuća stanovnika, kao ni to da je park realiziran prije izgradnje riječkog teatra. U tom smislu on se ne može smatrati integralnim djelom urbanističke situacije koja se s vremenom bitno izmijenila, a pogotovo se ne bi mogao uklopiti u situaciju kakva danas postoji. Upravo stoga, zatvarati nešto što je sastavni dio prostora ispred kazališta i stvarati umjetnu oazu u najužem centru grada, kao da je riječ o botaničkom vrtu, u današnje vrijeme posvemašnje brzine i dinamike, predstavlja stanoviti anakronizam.

Iz tog razloga mi smo se s ovim natječajnim projektom odlučili na donekle kompromisno rješenje iako su se naša razmišljanja u početku kretala u smjeru parternog rješenja, u smislu kazališnog trga s elementima zelenila i hortikulture. Na kraju smo se ipak odlučili za prijedlog u kojem je sačuvana povišena ploha parka, ali sada na jednoj stilobatnoj osnovi koja površinu čitavog parka okružuje sa svih strana tročlanim stubištem. Na taj način je pristup parku kao i samo kretanje kroz prostor otvoren u širini cijelog opsega. To je vrlo bitno za složene pravce kretanja u ovom prostoru koje na neki način diktiraju tri važne sadržajne sastavnice: gradska tržnica, autobusna postaja i teatar. Povišenjem je na neki način sačuvana intimnost prostora dok je s druge strane stubišnim pristupom zadržan njegov svečani karakter i komunikativnost u svim pravcima, i treće, što je vrlo značajno, kretanje je daleko slobodnije i bez ograničenja. Jedini prekidi i prodori u zonu stubišta bit će otvoreni na bočnim stranama u vidu rampi za osobe s invaliditetom i ograničenim mogućnostima kretanja.

Stubišno otvaranje zone parka također omogućuje osovinsko kretanje prema pročelju teatra, što prije, zbog autobusne postaje, nesređene situacije u Trnininoj ulici i povišenog zida nije bilo moguće. U prostoru Trninine ulice ostali bi samo kiosci s cvijećem i to samo onaj red koji se oslanja na paviljon gradske tržnice, tako da bi ova ulica ostala očišćena od svih nepotrebnih i suvišnih sadržaja koji se u njoj nalaze. Na taj način bi bio omogućen i frontalni pristup kazališnoj zgradi preko samog stubišta platoa a samim time smanjile bi se nepotrebne gužve koje nastaju kretanjem ljudi kroz Trnininu ulicu prema autobusnoj postaji.

Simbolički odnosno plastički i kiparski znakovi (kip Ivana pl. Zajca i fontana s kuglom Dušana Džamonje)  koji se danas nalaze ispred kazališnog pročelja promijenit će svoje dosadašnje mjesto. Slijedeći mišljenje struke kao i velikog broja građana Rijeke koji su se u većini izjasnili da se Džamonjina skulptura-fontana ukloni sa sadašnjeg mjesta, odlučili smo se ne samo za promjenu njezine lokacije već i za njezinu potpunu prenamjenu. Po našem mišljenju ona bi se mogla postaviti kao svjetlosna skulptura (luminoplastika) koja bi funkcionirala i kao svojevrstan putokaz prema teatru, ali bi bila smještena u zoni parka. Naravno, ovakvu prenamjenu trebalo bi dogovoriti s autorom skulpture Dušanom Džamonjom.

Umjesto dosadašnje fontane bila bi postavljena fontana koja u obliku gejzira, odnosno vodenih stupića (različitih visina), izlazi iz podne podloge. Razmak između tih vodenih stupića omogućavao bi nesmetan i slobodan prolaz prema zgradi teatra. U krugu oko fontane, na podnim pločama bila bi ugravirana imena velikana riječke kulturne prošlosti koji su svojim djelom obilježili povijest riječkog teatra (Ivan Zajc, Boris Papandopulo, Jakov Gotovac, Lovro Matačić, Drago Gervais, Janko Polić Kamov i dr.). Ovaj popis imena ne mora biti konačan i strogo definiran. Dapače, on je sasvim otvoren te se može kroz javnu raspravu kao i mišljenje riječke kulturne javnosti stalno nadopunjavati.

Što se tiče skulpture Zajca, ona bi također bila pomaknuta sa sadašnje lokacije. Ova prilično nespretna skulptura koja poput Hamletova oca izgubljeno luta kazališnim trgom nije skulptura koja se može nalaziti na otvorenom prostoru trga, posebno ne na sadašnjoj lokaciji gdje joj svjetlost dolazi odostraga. Skulptura bi se postavila na stubište parka bez dosadašnje dvostruke plinte (povišenja) i bila bi blago zarotirana prema pročelju teatra. 

Plato samog parka bio bi riješen popločenjem, osim u središnjem djelu gdje bi se kombinacijama i slojevima različitih podnih tekstura naglasio njegov karakter parka.

Jednako tako, autobusna postaja bila bi riješena vrlo jednostavno i suvremeno sa metalnim nosačima i staklenom nadstrešnicom (12m). Na njoj bi bili postavljeni grafički prikazi parka u različitim vremenskim epohama i fazama promjene. Da bi se povećao njezin prostor i istovremeno sačuvao estetski dojam i skladnost cjeline, ona bi se tek neznatno uvukla u kameni (stubišni) okvir parka.

Osvjetljenje u parku sastojalo bi se od tri vrste svjetlećih tijela: malih svjetlosnih stupića koji bi osvjetljavali ulaz na plato parka preko rampi, visokih svjetiljki koje bi osvjetljavale rubnu zonu parka prema Zajčevoj ulici i unutarnjeg osvjetljenja koje bi se nalazilo ispod krošnji stabala. Dodatna novost bilo bi svečano osvjetljenje samog teatra koje bi na dan premijere bilo osvijetljeno na poseban način (određenom bojom).

Naše rješenje, dakle proizlazi iz niza zatečenih okolnosti i proturječnosti (blizina kazališta i tržnice) koje će još dugo diktirati, kako sam karakter ovog prostora tako i ponašanje u njemu. U takvoj situaciji vrlo je teško naći optimalno i sretno rješenje koje bi u cijelosti zadovoljilo sve žitelje ovog grada i koje bi na kraju u sebi sretno pomirilo zahtjeve funkcionalnih i estetskih razmišljanja i razloga.